Informativni portal za dijasporu

ŽIVOT UVIJEK OSTAVI SVOJ TRAG : Ali također nađe isti, sličan ili drugi put

“Došao sam te pitati bi li ja mogao biti tvoj…”

Izet je bio po zanimanju mašinbravar, inače rodom iz Maglaja, rođen kao trinaesto dijete u porodici, oca kolara i majke domaćice. Jedino sjećanje koje je imao veže se za očevo pijanstvo. Pričao je kako se otac znao napiti i takav prgav biti.

Advertisements

Kad bi dolazio kući, majka bi sa njim i ostalom djecom bježala u štalu među sijeno i tako su jutro dočekivali. Sutradan, sjeća se, kad bi se otrijeznio, dovukao bi na kolima nove stvari koje je prethodnu noć polupao.

Advertisements

Sa šesnaest godina otišao je od kuće u Zenicu na zanat. Ali već sljedeće godine počeo je rat. Sa zanata uz pušku prijavio se u partizane. Dva puta je bio ranjavan i tri puta odlikovan ordenom za hrabrost. Na povratku u Maglaj zatekla ga je napola srušena kuća prepuna izbjeglica.

Majka mu je umrla od tifusa, oca su našli smrznutog u nekom kanalu, a ostala braća i sestre završili su po drugim gradovima. Bez previše očekivanja otišao je u Sarajevo. Kao vrijedan i poseban radnik dobija posao u „Bralimu”, a kasnije u „PTT montaži”, gdje ostaje do penzionisanja.

Šezdeset i osme, dok je bio na terenu u Brčkom, upoznao je Ajšu i godinu dana kasnije oženio se. Tim povodom od firme je dobio mali stan na prvom spratu jedne trošne kuće u mahali Komatin, visoko, gotov pod samim Trebevićem. Naredne godine dobili su kćerku i po njegovoj želji nazvali je Hava. Hava u prevodu znači život. Sretni život, za kojim je on toliko čeznuo. Pričala je mahala da dolazeći s posla nije ni ručao, već je jedva čekao da je uzme za ruku pa s njom u obližnji park. Nosio ju je krkače i za nju izmišljao priče, one lovačke.

Negdje u petom razredu izvadila je pokvareni zub i nedugo nakon toga pala na postelju. Iz bolnice su rekli da za nju nema lijeka. Dijagnosticirali su joj leukemiju. No Izet to nikako nije mogao prihvatiti. Obilazio je skoro cijeli dunjaluk tražeći lijeka. Ko je god šta govorio da može pomoći, kupovao je i molio se u sebi da je spasi.

Ali Havi spasa nije bilo. Tog septembarskog jutra u zoru ispred kuće se zaustavilo vozilo iz kojeg je izašao čovjek držeći u ruci neko pismo. Pisalo je: „S neizmjernom tugom obavještavamo Vas da je sinoć iza ponoći, u jedan sat i 15 minuta, prestalo da kuca srce Vaše kćerke Have. Primite naše najiskrenije saučešće. Sve informacije, kao i njene lične stvari možete dobiti u sobi 207, na prvom spratu bolnice.”

Držao je pismo i gnječio ga rukama. Niz lice su se slijevale suze. Nije progovarao niti jednu riječ. Samo je odmahivao glavom i udarao se šakama. Nije je mogao spasiti, ali si to nikako nije mogao oprostiti.
Ajša je nakon kćerkine smrti dobila dijabetes. Sjedila je danima u jednom ćošku sobe.

Nikada više nije izlazila iz kuće niti razgovarala sa nekim. Našli su je mrtvu ispred kupatila šest mjeseci nakon Havine smrti.

Nakon svega Izeta si mogao vidjeti samo ranom zorom kad je odlazio na posao i nekada pred kraj dana kad se vraćao kući. Poslije posla svaki dan je išao do Alifakovca, gdje je ukopana njegova Hava. Satima bi sjedio, ponekad koju progovorio onako sam sa sobom, a najviše šutio. Valjda se pitao šta je on na ovom svijetu zgriješio da ga ovakva sudbina snađe.

U dvorištu porodične kuće napravio je sebi malu radionicu. Koliko god se trudio da je sredi, uvijek je ličila na stovarište željeza. Na sve strane su virile šipke, neki poklopci, stare, istrošene elektrode za varenje i trista čuda od željeza.

Pokušavao je naći si zanimaciju da pregura dan. Svraćali su ljudi iz mahale onako, kao usput, da zamole da im šta napravi, ne bi li makar malo razvedrili njegovu osamljenost. Ali teško ko je i mogao doprijeti do njega.

– Dobar dan, jeste li Vi Izet – začuo se dječiji glas.
– Jesam. Šta trebaš? Ko te poslao?
– Nije niko, ja sam sam došao.
– Pa šta hoćeš? Čiji si ti?
– Ničiji. Zato sam i svratio do tebe.

– Kako ničiji, moraš nečiji biti. De, govori. Nemam ja vremena dangubiti. Ako ti šta treba, reci, ako ne, sjedi, ja moram dalje raditi.

– Došao sam te pitati bi li ja mogao biti tvoj?
– Aman dijete, nisam ti ja za te šale. Nego, govori ko te poslao do mene.
– Ne šalim se čika Izete. Najozbiljniji sam. I niko me nije poslao. Kažem Vam da sam sam došao. Nego je l’ bi Vi mene uzeli da budem Vaš?

– Ti baš mene našao i još se sa takvim stvarima šališ. Kako ću te ja uzeti. Gdje su ti otac i mati?

– Nemam ih.
– Kako nemaš? Svi imaju roditelje. Gdje stanuješ?
– Eh, eto, svi imaju, a ja nemam. Nemam nikoga, a nemam ni kuće. Stanujem gdje stignem.

Izet spusti naočale i pogleda sićušnog dječaka bljedunjavog lica sa neboplavim očima.

– Hajde sad da ti i ja odemo nešto pojesti pa mi fino ispričaj sve što imaš.
Izet samo pokri alat, skinu plavi mantil sa sebe, uze dječaka za ruku i krenuše do čaršije.
– O, merhaba, Izete, lijep dan i baš lijepo što te vidim. A vidim imaš i društvo. Jesi li za sitni ćevap, sad ga skinuh s vatre?

– Merhaba i tebi, Smajo. Ah, evo, i ja izašao. Ovaj vragolan me natjerao. Pa rukom prođe kroz Harunovu kosu.

Hajde daj nam dvije porcije i meni sok od smreke. Šta ćeš ti Harune piti?
– Ja bih, vala, limunadu, al’ sa puno šećera i to u velikoj čaši.
– E, hajd ti meni sad polako sve ispričaj. Odakle si, čiji si i otkud do mene da dođeš? Al’ nema laganja. Inače neće valjati.

– Važi, sve ću ti reći kako jeste, onako kako ja znam – uze jedan gutljaj limunade, rukom obrisa usta i nastavi – Ja sam ti iz Zenice. Otac mi je umro prije dvije godine. Meni je valjda sada sedam i još nisam pošao u školu. Kaže tetka Minka da bi trebalo na jesen da krenem.

Atif, tako se zvao moj otac, bio je željezničar i, kaže Minka, dok je razdvajao dva vagona, nešto se poremetilo, vagon se vratio i njega pritislo. Polomilo mu rebra i odveli su ga u bolnicu. I, eto, više se nije ni vratio. Preselio na ahiret. Isto ko i tvoja Hava.

Izet preblijedi kako dječak spomenu njeno ime, ali nije ga htio prekidati da ne bi skrenuo s teme.
– Nakon tri mjeseca otkada se otac preselio, preselila se i majka. Ona je sad negdje kod Žepča. Kažu, nije mogla više podnijeti. Falilo joj zraka i otišla. Upoznala je tamo nekog novog čovjeka koji nije želio mene. I, eto, ja sam ostao kod tetke.

Minka me najviše voli, ali se boji za mene. Otekle joj ruke neki dan, kaže ima vodu. Ja je nisam vidio, al’ jesu joj bile ovolike ruke – pa pokaza svojim ručicama – Skoro je dolazio Salem, valjda njegov brat, radi sa tobom u preduzeću. I govorio Minki o tebi i šta te sve snašlo. Pa su mislili da bi bilo dobro i za tebe, a i za mene da se upoznamo. Da ti uzmeš mene za sina i da i ja imam oca.

Šuti Izet, ne progovara. Samo gleda u te plave oči i sebi ne dolazi. Čuo je za razne sudbine, ali otkud opet da njega čuda snađu.

– Čekaj, a kako si danas došao do mene?
– Fino. Vozom, jutros sa Salemom. On me doveo do tvoje kuće i rekao: „Sad ti hajde sam.”
– Kako, bolan, sam. A gdje je sad Salem?
– Reko je da ima nekog posla u čaršiji i da će onim u pet nazad za Zenicu.
– Pa kako će tebe tako samog ostaviti? Tom Salemu nije dobro. Kako ćeš se sad vratiti? Tražit će te tetka.

– Ma neće, zna da sam sa tobom. Rekli su oni meni: „Ništa se ti ne brini. Izet je duša od čovjeka. Neće on tebe ostaviti. I njemu će biti lakše kad ima nekoga.”

– A bi l’ ti znao naći gdje živiš u Zenici?
– Bi, jašta radi.
– E, hajd ti fino to pojedi, pa ćemo na kolače i onda put Zenice.
– Nemoj me, bolan, Izete vraćati. Nemam ja kud.

– Hajde, poslušaj šta ti kažem, pa ćemo vidjeti. Moram ja upoznati tetku, razgovarati o svemu. Ne može se tako raditi. Imaju zakoni i pravila. Samo ti jedi i pusti da mi veliki razgovaramo.

– Slušat ću te, obećavam, samo me nemoj vraćati. Otići ćemo tetki, ti razgovaraj pa nas dvojica nazad za Sarajevo. Hajde, reci da važi. Dobar sam ja dječak, a dobar si i ti čovjek i biće nama super.

Krenu Izet preko čaršije držeći Haruna za ruku. Da li zbog sreće ili sunčanog dana, ili zbog osjećaja držanja za ruku, Harun je sve vrijeme poskakivao s noge na nogu. Svratiše u slastičarnu „Carigrad” na šampitu i uputiše se tramvajem do željezničke stanice.

Stigoše na vrijeme da kupе kartu i krenu vozom za Zenicu. Zadnji put Izet je putovao prije neke dvije godine. Tada je još bio sretan. Nakon Havine smrti sav njegov izlazak iz kuće je bio do posla i nazad kući. Previše se povukao u svoju samoću pa mu je sve odjednom bilo strano, i ljudi i vrijeme. Primijetio se strah na njegovom licu. Krenuo je iznenada na put kojem se nije nadao.

A nije znao ni šta ga sve čeka kada stigne do dječakove tetke. Svaki put kada bi se zagledao u Harunove oči, napravio bi jedan titraj krajem usne te bi usput rukom prešao preko očiju. Život ponekad promijeni sve u čovjeku da više nema ni riječi.

Stigli su još za vidnog dana i krenuli ka barakama sa lijeve strane zeničke željezare. Izet razmaknu zavjesu okačenu ispred vrata i pokuca.

– Dobro večer ili merhaba.
– Ooo, Harune, našao si Izeta. Merhaba i tebi, dobri čovječe – ozarenog lica reče Minka.
– Hajde, bujrum, ulazite. Evo, tikvenica vrela, sad iz šporeta, ko da ste virili. Jeste li se umorili vas dvojica?
No prije nego što je Izet uspio da izusti, Harun ga preduhitri:

– Ma kakvi umorili. Nikada mi kao danas nije bilo lijepo. Vodio me Izet u čaršiju na šiš-ćevap i popio sam veliku limunadu, а onda sam spucao cijelu šampitu i jedva smo čekali da dođemo do tebe da se ti dogovoriš sa njim oko mene.

– Sunce moje, hajde sad uzmi tikvenice dok je vruća. Ja ću za to vrijeme pristaviti kafu Izetu i sebi, a ti odnesi ovo mlijeko Nizami da se ne uzvrišti dok nas dvoje popričamo.

– Hoću, tetka. A ti, Izete, obećaj da ću biti tvoj. Sad je gotovo, ne mogu ja bez tebe, a vala ni ti bez mene. Hajde, daj to mlijeko da idem za dana i što prije da se vratim.

– E moj, Izete, vidje li ti mog Haruna. Ovakvog divnog maksuma, a takva sudbina da ga snađe. Ne da je pametan, već prepametan, ko kakav veliki. Sve razumije i o svemu ti sa njim možeš razgovarati.
– Rekao mi je za oca šta mu se desilo, al’ ne razumijem to o njegovoj majci.

A iskreno, malo sam i zbunjen i ljut kako ste dijete pustili samo da me traži. Neodgovorno je to sa vaše strane, ma šta da ste dobro čuli za mene. Mogao sam tada ne biti kod kuće. Jeste li se o toj situaciji zapitali? I šta bi Harun onda? Nije to u redu, ali hajde, prvo mi ispričaj za majku da sad ne dangubimo dok mali ne dođe.

Život uvijek ostavi trag, ali nađe i put.

e-dijaspora.info

Advertisements

Comments are closed.