Informativni portal za dijasporu

VIŠE JE DAVALA NEGO ŠTO JE DOBILA: Ni od koga nije zavisila niti dinar tražila

Godine ko godine ništa dobrog u starosti ne donose…

Sjetim se tako stare Mime. Petoro djece žive rodila. Tri sina i dvije kćerke. Sa trideset i osam udovica ostade. S ono jada crkavice što je imala od betonskih blokova kuću podiže. Malu, naizgled hladnu ko kad nikad omaltana nije bila, a ipak dovoljno topla za sve njih.

Advertisements

Svako je pošteno odškolovala i hljeb mu u ruke dala. Ljeti bi brala trave i šumsko voće kako kojem vakat dođi pa put pijace i prodaj. Od toga i jada penzije kupi sebi osnovnog u kući i drva za zimu. Iza kuće posadi u baštu svega po malo i uvijek za ručak imala. Ni od koga nije zavisila niti dinar tražila. Više je davala neg što bi dobila.

Advertisements
nana,
nana,

Godine ko godine ništa dobrog u starosti ne donose. Sve slabije se kretala i na kraju skroz onemoćala. Pala na postelju i od drugog zavisila. Najmlađa kćer dovela je kod sebe i u dječiju sobu smjestila. Gore od nepokretnosti bila je demencija.

A ko sa njom deverao nije teško da mu se može i objasniti. Čas je prepoznavala najbliže, čas nije znala ni gdje je, ni šta se sve oko nje dešava. Muka da ti srce pukne a insan bespomoćan da pomogne. Nedugo nakon svega i mozak se uspavao. Samo je ležala kao biljka. Nije mogla ničim pomaknuti. Čak i treptaj oka je nestao.

Za svo vrijeme bolesti nekad te nekad ostala djeca nazovi. Urijetko dođi i kratko ostani. Valjda vide da ne mogu pomoći pa i ne nude pomoć. Sve spalo na jednu kćer. A ruku na srce ko malo vode je pazila majku. Niti je kad rekla da joj je teško niti pokazala umor.

A bilo je itekako teško. Valjalo je insana i nahraniti i presvući i deverati. Po cijele noći je znala provesti u polusjedećem položaju i gledati diše li. Jedno jutro zauvijek je prestala disati Mima.

Skupila se djeca pa kao da ne mogu vjerovati. Valjda su mislili da sve traje do vijeka. Žalili i oplakivali ali zalud. Mima niti je čula a niti vidjela. Trčeći za svojim obavezama, često su zanemarivali da joj svrate. Nisu uspjeli da je se ni nagledaju. A to je bilo jedino što su i mogli.

Prebacivali jedno drugome i razdor između sebe napravili. Dijeleći zemlju koja iza nje osta i onu malu neomaltanu kuću zauvijek se otuđiše i više niko ne progovori jedno sa drugim. Nestade Mima to junsko jutro i nestade sve što je podsjećalo na nju. Al ostadoše riječi koje upamtih:

“Draga moja u životu sve bude i prođe. Nema ništa što prošlo nije. Dok se živo treba se obilaziti i jedno drugo pomagati. Nikada na svoga ne smiješ zaboraviti. Niti te ko smije protiv tvoga nagovoriti. Mora se slogom kuća graditi. Brat i sestra uvijek moraju biti jedno.

Sad se bar može svaki dan telefonom nazvati da upitaš kako si. A svi imaju auto pa bar jednom u hefti da se okupe i zajedno progovore. Ne smije se čekati da se šta loše desi il ne do bog ko umre pa da se sjatimo. Živ čovjek pamti a kad umre onda je kasno da se kaje što nije i to malo mogao uraditi.”

e-dijaspora.info

Advertisements

Comments are closed.