Informativni portal za dijasporu

RENOMIRANI SVJETSKI FORENZIČAR ŠOKIRAO PLANETU: “Ostatke žrtava Srebrenice iz grobnica smo iznosili u kantama, od tog posla danas imam…”

Srpanjska žega bila je nepodnošljiva te kobne 1995. kada su srpski vojnici zarobili tisuće bošnjačkih muškaraca i dječaka u pokušaju proboja iz Srebreničke enklave. Danima su ih držali u skladištima i školskim dvoranama u neljudskim uvjetima, a potom pogubili.

U genocidu koji je uslijedio nakon pada Srebrenice, ubijeno je 8.372 Bošnjaka. Kada je međunarodna zajednica u kolovozu 1995. zahvaljujući satelitskim snimkama otkrila razmjere tragedije, egzekutori su svoj zločin pokušali prikriti preseljenjem leševa ubijenih u druge grobnice.

Zbog toga je tim forenzičara koje je angažirao Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) imao težak zadatak. Ekshumacije su bile spore i dugotrajne, a forenzičari su radili u teškim uvjetima. Na nekim lokalitetima još uvijek se pronalaze nove grobnice žrtava najvećeg genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata kojeg neki još uvijek osporavaju.

Suočavanje s traumom

U međunarodnom timu koji je vršio iskapanja u Srebrenici bio je i Robert McNeil, forenzički tehničar iz Glasgowa. Robert je među prvima 1996. stigao na masovna stratišta Srebrenice i vidio razmjere užasa koji se tamo dogodio. Iskustva iz Srebrenice zauvijek su ga promijenila, no simptome PTSP-a osjetio je tek kada je nakon 40 godina forenzičarskog staža, otišao u mirovinu. Noćima su ga mučile more sa stravičnim prizorima iz grobnica prizorima kojima je svjedočio i budio se okupan hladnim znojem.

privatni album

Kako bi se suočio s vlastitom traumom, na nagovor supruge počeo je svoje noćne more pretvarati u ulja na platnu. Isprva je slikao za svoj gušt misleći da su motivi stravičnih zločina počinjenih u Bosni odveć potresni da bi ikoga zanimali. Uskoro je shvatio da svojim umjetničkim radom može educirati tisuće ljudi o užasima rata i tako doprinijeti da se istina o Srebrenici nikada ne zaboravi.

U velikom intervjuu za 100posto, Robert Mc Neil govori o svom životu i radu, zločinima, smrti, tuzi, ali i o umjetnosti, ljubavi i ljepoti te nam otkriva zašto se uporno vraća u Bosnu, zemlju koja ga je zauvijek promijenila.

Robert je dio one mitske generacije koja je davnih ’60-ih demonstracijama, zajedništvom, glazbom i slobodoumljem mislila da može promijeniti svijet. Htio se baviti slikarstvom pa je iz rodnog Glasgowa sa svojim platnima došao u London kako bi upisao umjetničku školu, no Bog, sudbina, kozmos ili kako vam drago, za njega su imali drugačije planove.

“Pridružio sam se međunarodnom pokretu mladih, sudjelovao u studentskim demonstracijama. Mislili smo da zauvijek mijenjamo svijet pa je likovna akademija pala u drugi plan”, živahno govori vitalni 71-godišnjak s kojim smo dugo razgovarali putem WhatsAppa. Kada je hipi pokret početkom 70-ih završio, vratio se u Glasgow.

Zadah Smrti

“Hitno mi je trebao posao pa sam se zaposlio kao kustos u Muzeju patologije. S vremenom me sve više počelo privlačiti otkrivanje uzroka smrti i prikupljanje forenzičkih dokaza pa sam promijenio struku i postao forenzički tehničar”, govori nam gospodin McNeil koji je svoj posao obavljao toliko vješto i pedantno da je uskoro postao suradnik krim policije u Glasgowu.

“Utvrđivao sam uzroke sumnjivih smrti. Svega sam se nagledao. I ‘nesumnjive’ smrti mogu biti traumatične, osobito kada se radi o djeci. Glasgow ima problem smrti povezanih s drogom, a neko vrijeme sam radio na slučaju serijskog ubojice koji je ubijao prostitutke. Nisam puno ulazio u pozadinu slučajeva na kojima sam radio jer to smanjuje objektivnost koja je u ovom poslu ključna. No, nakon Srebrenice, teško mi je bilo ostati objektivan”, objašnjava forenzičar.

privatni album

Njegov posao, kaže, nije toliko glamurozan kao što se prikazuje u kriminalističkim serijama, ali ima nekih sličnosti. Ipak, postoji jedna stvar koju ni jedna serija ni film ne mogu replicirati, a sastavni je dio forenzičkog posla.

“Serija ne može predočiti miris mrtvih tijela, taj neugodan zadah smrti. S vremenom sam se na njega navikao, no nikada neću zaboraviti zadah smrti u Srebrenici”, govori gospodin Mc Neil i guta knedlu u grlu.

Nisam znao što me čeka

Kada je mislio da je u mrtvačnicama Glasgowa naučio sve o užasima smrti, došao je poziv da otputuje u Srebrenicu.

“Još 1995. javio sam se na poziv UN-a koji je tražio dobrovoljce za Ruandu gdje je u tijeku bio stravičan sukob u kojem su stradali milijuni. Umjesto u Ruandu, poslali su me u Srebrenicu”, prisjeća se forenzičar koji je u Bosnu stigao u proljeće 1996. kada su se otkopavale neke od prvih masovnih grobnica.

“Naš posao bio je ekshumirati tijela i prikupiti što više materijalnih dokaza kako bi Haaški tribunal mogao podići optužnice protiv odgovornih za zločine i procesuirati ih. Nitko od nas zapravo nije znao što nas tamo čeka”, iskren je naš sugovornik koji je bio smješten u Tuzli kod jedne obitelji.

“Stanovao sam kod jedne divne žene i njene kćeri koja je bila iste dobi kao i moja kći. Ona je dugo živjela u Sarajevu pod opsadom. Jako me pogodila njena priča. Za razliku od nje, moja kći njene dobi uživala je u svojim bezbrižnim studentskim danima, a toj je djevojci obrazovanje je zbog rata bilo onemogućeno”, uzdahne gospodin Mc Neil koji nikada neće zaboraviti susret sa svojom prvom masovnom grobnicom.

privatni album

“Bilo je to negdje oko Cerske, a grobnica je bila ‘svježa’, netom otkrivena. Svi forenzičari iz mog tima bili su zgroženi. Nikad do tad nisam vidio grob s više od 200 ljudskih ostataka. Bili su u strašnom stanju, raskomadani. Dijelovi njihovih tijela bili su posvuda na velikoj, blatnoj, krvavoj gomili. Govorio sam sebi da trebam ostati objektivan i pribran, da u ovom poslu nije važno tko ima koju boju kože ili nacionalnost, no zbog tolikog broja žrtava i okrutnog postupanja prema njima prije i nakon njihove smrti, nisam mogao biti bez emocija”, govori forenzičar koji je kasnije sudjelovao i u ekshumacijama oko Prijedora te u grobnicama žrtava logora Luka.

Mučne idenitifikacije

“Moja objektivnost bila je kompromitirana kada sam vidio njihove ozljede. Tijela su bila u lošem stanju i mislio sam da će ih biti nemoguće identificirati. Kasnije smo shvatili da su u pokušaju da se zločin prikrije tijela preseljavanja, ljudski ostaci pomiješani te da se većina mnogih ubijenih nalazi i u nekoliko različitih grobnica”, kaže naš sugovornik te dodaje da su uvjeti života i rada u netom oslobođenom području bili strahovito teški.

“Nismo imali struje, ni vode što je onemogućavalo svakodnevnu higijenu. Ubrzo su se pojavile bolesti. Mnogi od nas dobili su dizenteriju. Oko nas su bile grobnice s tijelima koja su se raspadala. Ubrzo se pojavila i najezda muha koje su ostavljale svoje ličinke na mrtvim tijelima”, otkriva nam mučne detalje svog prvog susreta s užasima Srebrenice Robert koji je i sam obolio pa se vratio u Škotsku nakon osam tjedana.

Tada je mislio da se više nikad neće vratiti u Bosnu, no ipak se vratio. I još uvijek joj se vraća. Puno traumatičnije od samog forenzičkog posla bio mu je, kaže, susret s članovima obitelji ubijenih.

Srđan Vrančić/CROPIX

“Jedini način na koji je identifikacija u početku bila moguća bilo je preko odjeće pronađene na žrtvama što nije najpouzdanija tehnika. Pronađenu odjeću oprali smo i izložili po stolovima i podu hangara, a jednom mjesečno pozvali bismo obitelji ubijenih. Uglavnom su to bile majke i supruge. U to vrijeme još su se nadale da su im sinovi i supruzi živi jer im je tako rečeno. Nikada neću zaboraviti njihove vapaje kada bi prepoznali odjeću svojih voljenih prema šavovima kojima su je krpale. Mi smo nastojali raditi svoj posao i ne obraćati pažnju na njih, no u tim trenucima vladala je grobna tišina. Tih dana nakon posla nismo odlazili na večeru jer nismo mogli jesti”, kroz uzdah se prisjeća mučnih prizora identifikacije žrtava Mc Neil.

Strava na Kosovu

No, ni to nije bilo ono najgore što je doživio. Osim scena iz Srebrenice, najviše ga je potresla grobnica žrtava sukova na Kosovu 1999.

“Unutra je bila čitava jedna obitelj s malom djecom. Njihova trupla bila su zamotana u tepihe. Kada smo ih izvukli, odmah nam je prema ranama bilo jasno da su svi, uključujući djecu, umrli strašnom smrću te da su prije toga bili mučeni. Kada smo ih iznosili, prišao je jedan čovjek s Kosova i fotografirao prizor. Pitao sam preko prevoditelja zašto to radi jer nisam htio da ih fotografira u tom stanju. On je dogovorio da to čini tako da svojoj djeci može pokazati što su Srbi napravili. Tada sam shvatio težinu situacije na Balkanu”, kazuo je forenzičar koji je nakon mučnih ekshumacija poslan kod savjetnika za PTSP.

privatni album

“Smijao sam se onom što mi je govorio jer se čitav život suočavam sa smrću i nikada nisam imao psiholoških problema zbog toga. Savjetnik mi je kazao da ću osjetiti PTSP jednog dana. Nisam mu vjerovao, no ispalo je da je bio u pravu”, govori gospodin MC Neil kojeg je struka odvela u Zagreb.

Spas u Splitu

“Mislim da je to bilo 2000. Surađivao sam s timom koji je u Sveučilišnoj bolnici u Zagrebu analizirao žrtve masovnih grobnica iz Domovinskog rata. Bio sam tamo samo tjedan dana kao ispomoć pa nisam više siguran o kakvim se žrtvama radi, no mislim da bi mogli biti iz Vukovara”, prisjeća se Mc Neil Zagreba, grada u koji je često dolazio jer od tamo nastavljao za Bosnu do koje je bilo još teže doći nego danas.

“Prespavao bih u Zagrebu noć ili dvije. Zaljubio sam se u taj grad. Bio sam u Zagrebu 1998. kada ste igrali polufinale Svjetskog prvenstva i osjetio tu čudesnu atmosferu. Centar je bio pust, svi su gledali utakmicu. Gledao sam je i ja u jednom restoranu i sudjelovao u veselju. Bio sam i u vrijeme kada je bio Eurosong, a po čitavom su gradu bili Eurosong partyji. Nisam znao da tako ozbiljno shvaćate Euroviziju i odlično sam se zabavio”, veselo će on te dodaje da je prije nekoliko godina s obitelji bio na odmoru na otoku Šipanu.

Kada bi uhvatili predah od mučnih ekshumacija u Srebrenici, forenzičarski tim katkad bi pobjegao u Split.

privatni album

“Nismo često dobivali slobodne dane, no iskoristili bismo ih da odemo u Split, iako je bilo mukotrpno stići do njega. Svjež mediteranski zrak, sunce i more djelovali su na nas terapeutski i tamo smo, makar nakratko, zaboravljali na užase kojima smo svakodnevno bili okruženi”, govori.

Zadovoljan presudama

Rezultatima rada sebe i svog tima, škotski je forenzičar i više nego zadovoljan. Prilično je kritičan prema mnogim postupcima međunarodne zajednice koja je šutke promatrala genocide u Srebrenici i nije ništa učinila da ga spriječi, no sretan je zbog presuda ratnim zločincima Karadžiću i Mladiću.

“Zbog neoborivih dokaza koje smo pronašli u grobnicama, optuženi su za genocid. Nismo imali utjecaj na podizanje optužnica, to je stvar pravosuđa, no potrudili smo se da im omogućimo što više dokaza. Svjestan sam da su u tom ratu propatile sve tri strane i da mnogi zločinci još uvijek hodaju kao slobodni ljudi. Ne mogu zamisliti kako je žrtvama koje su prinuđene živjeti s takvima u istom selu ili gradu i svaki dan ih promatrati. Još uvijek se ponekad pitam jesmo li naučili lekciju”, kaže naš sugovornik te dodaje da na to pitanje još uvijek nema odgovor.

“Optimist sam i vjerujem da će možda, zahvaljujući Haaškim presudama oni koji odlučuju idući puta dobro razmisliti prije nego što izdaju naredbu poput one da se Srebrenička enklava etnički očisti jer sada znaju da neće izbjeći suđenje i kaznu za svoje zločine”, nada se gospodin Mc Neil te nam detaljno opisuje dokaze koji su u konačnici bili krunski za dugogodišnje zatvorske kazne nalogodavcima genocida, Krstiću, Karadžiću i Mladiću.

Slgalica strave

“To su forenzički dokazi, fotografije grobnica, ekshumiranih tijela u mrtvačnicama… Radiografija je također bila ključna. U ranim smo fazama radili rendgenske snimke tijela kako bismo ustanovili gdje je metak ušao u tijelo, a potom bi ih slali balističarima na analizu. Utvrđeno je da su ubijeni vezanih ruku, mecima u leđa te da nisu poginuli u borbama kako se tvrdilo. Kada su prvi međunarodni timovi stigli, praznili su grobnice i selili tijela kako ih ne bismo pronašli.

Svjesno su razvlačili tijela kako bi nam bilo što teže naći ih i ponovno sastaviti. Zbog toga smo znali da će nam trebati godine da ih ponovno sve sastavimo što nas je sve bacalo u očaj i depresiju”, kaže škot te dodaje da su morali sastaviti 20.000 razbacanih ostataka u cjelovita tijel sa svim kostima i dijelovima. Bilo je to kao da sastavljaju slagalicu strave, ali doslovno.

Srđan Vrančić/CROPIX

Robert Mc Neil dva puta je pozvan da doputuje u Haag kao potencijalni svjedok, no na kraju nije pozvan u sudnicu da svjedoči.

“Naš rad i dokazi koje smo pronašli svjedočili su umjesto mene”, kaže skromno.

Nakon Srebrenice i Kosova, sudjelovao je u ekshumaciji žrtava tsunamija 2004. na Tajlandu, žrtava sukoba u Sierra Leoneu, a ekshumirao je i tijela poginulih vojnika u bitki kod Somme koja se odvila 1916. i u kojoj je ranjen Adolf Hitler. Nakon 40 godina rada, 2009. je otišao u zasluženu mirovinu. Tada su kaže, počele noćne more.

Noćne more

“Premda sam svakodnevno bio suočen sa smrću, punih 40 godina nisam imao nikakvih problema. Sve do mirovine kada su počele noćne more. Dakako, ono što sam tada prolazio u svojim morama bilo je strašno, ali neusporedivo s hororima koje su narodi s prostora bivše Jugoslavije doživjeli u zbilji”, govori nam kao da se pomalo ispričava.

More su ga proganjale godinama, no jedna se neprestano ponavljala. Bilo je to sjećanje na jednu ružnu scenu koju je doživio u Srebrenici.

Tom Dubravec / CROPIX - Ilustracija

“Sanjam da sam u grobnici koja se zatrpava, a slična stvar mi se dogodila 2000. Trebali smo prevesti dijelove tijela u velikom kontejneru i zamijetio sam dio tijela jedne žrtve skroz na dnu grobnice, ispod goleme hrpe ljudskih ostataka. Javio sam se da ga odem dohvatiti, a kolege su me na konopcu spuštali na dno rake. Kada sam se spustio i izvukao dio tijela koji nam je trebao, ostatak hrpe ljudskih ostataka se urušio i zatrpao me. To sam neprestano sanjao, da me zatrpavaju tijela ubijenih i da ne mogu izaći van”, otkriva nam jezive detalje svojih snova naš sugovornik.

Njegove more zabrinule su njegovu suprugu pa mu je savjetovala da počne slikati.

“Slikam ulja na platnu s prizorima iz Srebrenice već desetak godina. Vrlo brzo nakon što sam počeo, snovi su prestali. Imam ih povremeno, ali ne u tolikom intenzitetu kao prije”, kaže nam umjetnik koji je nedavno imao izložbu u katedrali St Mungo u Glasgowu.

Ne činim to zbog novca

Izlagao je i u Škotskom parlamentu, a trenutno radi na novim platnima koja će izlagati iduće godine povodom obilježavanja 25. godišnjice srebreničkog pokolja. osim Srebrenice slika i druge stvri, poput cbijeća i portreta svojih unuka, a svaka zarada od prodaje , naglašava, odlazi u dobrotvorne svrhe zakladi Remembering Srebrenica i u dobrotvorne svrhe.

“Kada sam izlagao u zatvoru, jedan me zatvorenik pitao koliko zaradim na slikama, a kada sam mu rekao da ne zarađujem ništa odgovorio mi je ‘čovječe, ti si lud’ i nasmijao me. Ne činim ovo zbog novca niti bih ikada mogao iskoristiti srebreničku tragediju za vlastitu korist”, iskren je on.

Srđan Vrančić/CROPIX

Izložbe svojih slika i predavanja o Srebrenici održava i u školama, na fakultetima i zatvorima.

“Najviše su me se dojmile reakcije zatvorenika jer mnogi od njih i sami boluju od PTSP-a jer su sudjelovali u ratovima. Moja platna sviđaju se i učenicima koji su žrtve vršnjačkog nasilja. Njima uvijek savjetujem da i sami počnu stvarati umjetnost kako bi se oslobodili trauma”, kaže forenzičar-umjetnik te dodaje da na predavanjima nastoji objasniti do čega može dovesti zločin iz mržnje, gdje vodi diskriminacija te zašto je važna tolerancija.

Ne smije se zaboraviti

“Ono što me i dan danas šokira je to da jako malo ljudi u Velikoj Britaniji zna što se dogodilo u Srebrenici. Mnogi ne znaju ni da postoji zemlja Bosna pa im kažem da je Bosna jedna divna zemlja u kojoj žive predivni ljudi”, govori Mc Neil kojem su mnogi Bošnjaci zahvalni zbog svega što je za njih napravio. To mu je, kaže skromno, najveća nagrada.

Ono što ga žalosti još više nego neznanje su oni koji još uvijek negiraju zločine koji su se dogodili u Srebrenici i govore da se to nikad nije dogodilo.

“Kada sretnem takve ljude, s njima uvijek pokušam racionalno razgovarati. Bio sam tamo, svojim očima sam vidio žrtve, utvrdio njihov broj i načine na koji su ubijeni. U mom forenzičkom timu bilo je 33 ljudi iz raznih zemalja, a bilo ih je i iz Hrvatske, Bosne i Srbije. Svi oni vidjeli su iste dokaze kao i ja. Nije moguće da svi lažemo i da smo svi u krivu, zar ne?”, kaže Robert kojeg žalosti to što je čuo da se u hrvatskim, srpskim i bošnjačkim školama uče tri različite verzije događaja.

Snježana Pavić/JUTARNJI

“Bio sam samo maleni kotačić u čitavom procesu, ali o onom što sam otkrio u Srebrenici prenosim drugima. Širim istinu i širit ću ju dok sam živ. Tamo nisam došao zbog novca. Nitko od nas nije. UN nam je svima plaćao simboličnu svotu novca. Jednako smo bili plaćeni svi, od sveučilišnih profesora i antropologa, fotografa i nas forenzičara. UN to nije napravio zato što nema novca, već zato da svima koji su došli primarni razlog bude humanizam, vjera u čovječanstvo i želja da se otkrije istina, a ne novac. UN je u jugoslavenskim ratovima učinio mnogo kobnih pogrešaka, kao i ostatak međunarodne zajednice, no u procesu pronalazaka dokaza su se djelomično iskupili”, zaključuje.

Brexit i baklava

U Bosni ga je, priznaje nam, oduševila i gastronomska ponuda.

“Obožavam ćevape. Iako sam dijabetičar i ne bih smio, baklavu nikad ne odbijam. Jedna d prvih stvari koju sam naučio o Bosni je da je tamo svaka žena najveći stručnjak za baklavu, kao i da svaki puta kada probam baklavu moram reći da je to najbolja baklava koju sam probao”, smije se Mc Neil koji podržava aktualne prosvjede i borbu protiv klimatskih promjena.

Atmosfera ga podsjeća na onu 60-ih, kaže. Isto se ne može reći na situaciju s Brexitom.

“OMG, zašto me to pitaš”, kaže Robert kroz smijeh.

“Mi u Škotskoj glasali smo za ostanak. Zapanjeni smo razvojem situacije. Gledamo i ne vjerujemo što se događa s Borisom Johnsonom u parlamentu, to je potpuni fijasko. Nadam se da ćemo uskoro ponovno imati referendum. Mislim da će većina glasati za nezavisnost i da ćemo vam se vratiti.”

Comments are closed.